O liberalizaciji tržišta bezreceptnih lijekova u Europskoj Uniji i poziciji ljekarništva u europskim zemljama, s generalnim tajnikom Farmaceutske grupacije EU (PGEU), gdinom. Johnom Chaveom (Secretary General) razgovarala je Izvršna direktorica Hrvatskog farmaceutskog društva, doc.dr.sc. Maja Jakševac Mikša, mag.pharm., prigodom njegovog gostovanja u Hrvatskoj na Expert Workshop-u u organizaciji EDQM-a i HALMED-a.
O liberalizaciji tržišta bezreceptnih lijekova u Europskoj Uniji i poziciji ljekarništva u europskim zemljama, s generalnim tajnikom Farmaceutske grupacije EU (PGEU), gdinom. Johnom Chaveom (Secretary General) razgovarala je Izvršna direktorica Hrvatskog farmaceutskog društva, doc.dr.sc. Maja Jakševac Mikša, mag.pharm., prigodom njegovog gostovanja u Hrvatskoj na Expert Workshop-u u organizaciji EDQM-a i HALMED-a.
1) Koja je glavna uloga Farmaceutske grupacije EU (PGEU) u javnom ljekarništvu i općenitou farmaceutskoj skrbi?
PGEU ima zapravo dvije uloge. Prvo, mi zastupamo i branimo interese ljekarništva u europskoj politici i zakonodavstvu. Drugo, služimo kao platforma za razmjenu informacija i iskustava između članova iz različitih europskih država. Mislim da je i jedno i drugo važno. Inicijative iz EU imale su posljednjih godina značajan utjecaj na našu struku. Međutim, brojni izazovi s kojima se sučeljavamo nanacionalnoj razini (na primjer, ekonomski pritisci, potreba razvitka farmaceutske skrbi, i slično) su svugdje slični. Mnogo toga moramo naučiti jedni od drugih.
2) PGEU je član Platforme za dostupnost lijekova u Europi; kako biste opisali situaciju s bezreceptnim lijekovima u EU i globalno?
Europa je najsloženije i najraznolikije okruženje za bezreceptne lijekove u svijetu. Kako već mnogi članovi Društva znaju, oko 13 država članica EU ograničava prodaju bezreceptnih lijekova na ljekarne. Druge države imaju kategorije pod nazivom ‘Slobodna prodaja’i ‘Samo u ljekarnama’. Posljednjih su se godina dogodile dvije stvari u području bezreceptnih lijekova: neke države (poput Italije i Portugala) liberalizirale su prodaju bezreceptnih lijekova, što bi većina ljekarnika smatrala negativnim događajem. Druga stvar je tendencija prebacivanja nekih lijekova iz receptnog u bezreceptni status. To je sada moguće u cijeloj Europi, pa je tako hitni hormonalni kontracepcijski lijek EllaOne prebačen na taj način. Vjerojatno ćemo u budućnosti vidjeti više takvih prebacivanja.
3) Kakva je politika (stajalište) PGEU-a o prodaji bezreceptnih lijekova izvan ljekarni i bez nazočnosti ljekarnika?
Mi se tome snažno protivimo. Oni koji se zalažu za liberalizaciju obično su više motivirani ekonomskim teorijama nego brigom za javno zdravlje. Slažem se s nedavnom izjavom novog Predsjednika Europske komisije gdina.Junckera ‘Lijekovi nisu roba poput bilo koje druge’. Ako je to tako, odluke koje donosimo o dostupnosti bezreceptnih lijekova imaju javnozdravstvenu dimenziju te se ne mogu svesti na jednostavne kriterije poput ‘praktičnosti’.
4) Kako ovakva liberalizacija može utjecati na javno ljekarništvo i općenito na zdravstvenu skrb (dobri i loši primjeri)?
Bilo je primjera da je liberalizaciju trebalo ukinuti zbog njenih negativnih posljedica za javno zdravlje. U Švedskoj će se sljedeće godine prodaja većine oblika paracetamola ograničiti na ljekarne. Broj poziva Švedskom centru za informacije o otrovima u vezi s trovanjem paracetamolom popeo se s 2.500 u 2006.god.(nakon liberalizacije) na gotovo 4.400 u 2013. Nema sumnje da se bezreceptni lijekovi mogu zlorabiti i da se zlorabe. Dopuštanje prodaje izvan ljekarni neće pomoći rješavanju tog problema.
Prodaja bezreceptnih lijekova još uvijek predstavlja manji dio prodaje u ljekarnama, ali ako se ta prodaja prebaci u supermarkete, to će se nesumnjivo odraziti i na održivost ljekarni.
Pobornici liberalizacije ponekad navode kao argument nužnost veće dostupnosti. Dostupnost bi doduše mogla biti problem tamo gdje je mreža ljekarni rascjepkana ili nedovoljno razvijena. To međutim nije slučaj u većini europskih država, a zacijelo ni u Hrvatskoj.
5) Zašto postoje tolike razlike između država članica EU u prodaji bezreceptnih lijekova izvan ljekarni?
Prvo, distribucija lijekova u EU je ono što nazivamo ‘nacionalnom nadležnošću’ – o državama članicama ovisi kako će ju organizirati i nema usklađenosti na razini EU. Ovdje postoji jedna iznimka – internetska prodaja bezreceptnih lijekova, koja se prema Europskom sudu pravde ne može potpuno zabraniti (situacija s lijekovima na recept je drugačija). Mnoge države u EU sada dopuštaju prodaju bezreceptnih lijekova preko Interneta, ali u nekim slučajevima povezanu s isključivo s klasičnim ljekarnama ‘od cigle i žbuke’, dakle koje postoje i fizički u sustavu.
Drugo, u nekim državama postoji jaka tradicija liberalizacije u tom području (na primjer,u Ujedinjenom kraljevstvu i Nizozemskoj), dok druge imaju čvršći stav o mogućim učincima slobodne prodaje na zdravlje stanovništva. Osobno mislim da bismo morali poštovati pravo europskih vlada da same izaberu razinu zdravstvene zaštite koju žele za svoje građane, stav koji podupire i europsko zakonodavstvo. Ako to znači ograničavanje prodaje bezreceptnih lijekovana ljekarne, onda je to sasvim razumno.
6) Što biste vi preporučili nacionalnim vlastima za povećanje dostupnosti bezreceptnih lijekova pacijentima ali i istodobno postizanje veće sigurnosti samoliječenja?
Neke države razmatraju prihvaćanje talijanskog modela distribucije bezreceptnih lijekova, koji dopušta supermarketima njihovu prodaju, ali pod nadzorom farmaceuta. Taj model je nedavno preporučila Francuska uprava za konkurentnost, premda ga je odbacila Francuska vlada. To je pokušaj poboljšanja dostupnosti pod nadzorom zdravstvenog stručnjaka, čime se teoretski osigurava sigurnost pacijenata.
Ja zapravo ne vjerujem da postoji ozbiljni problem dostupnosti u Europi, barem ne u državama s dobrom mrežom ljekarni. Činjenica da velika većina Talijana još uvijek kupuje bezreceptne lijekove u ljekarnama upućuje na to da zapravo ni u Italiji nije postojao problem dostupnosti prije liberalizacije.
Mislim da bi nacionalne vlasti (kao i zdravstveni stručnjaci) trebale početi ozbiljno razmišljati o tome činimo li sve što možemo kako bismo samoskrb i samoliječenje učinili što je moguće sigurnijima i učinkovitijima. Razni oblici skrbi za vlastito zdravlje dobit će sve više na važnosti kako se naši zdravstveni sustavi bore da zadovolje novim zahtjevima. U tom pogledu ljekarništvo ima ključnu ulogu i pogodnu priliku. Liberalizacija sigurno nije odgovor.
7) Imate li kakvu poruku za hrvatske ljekarnike o budućnosti javnog ljekarništva i farmaceutske skrbi?
Da – naša stručnost kao ljekarnika te jedinstveni odnos koji imamo s pacijentima kao rezultat mreže ljekarni nisu nikada bili od veće važnosti. Možemo jako puno toga pružiti. Vjerujem da će u budućnosti farmaceutska skrb biti od najveće važnosti za naše zdravstvene sustave kako se povećava pojavnost kroničnih bolesti i stariji građani postaju većinskim dijelom naših društava. Ali moramo biti spremni iskoristiti prilike. To može značiti promjenu načina razmišljanja o tome kako djelujemo kao ljekarnici. Ne smijemo pretpostaviti da će doći do evolucije naše struke bez ogromnog zalaganja s naše strane. Ali se ni ne smijemo toga bojati. Moramo gledati u budućnost s optimizmom i povjerenjem u našu struku.
