Promjena je teška. To znamo. Idemo dalje proučavati koji su razlozi tome. A onda ćemo vidjeti kako nadrasti taj izazov.
U ovoj kolumni opisano je zašto naš um ne podnosi neizvjesnost. Sve što je neizvjesno, um interpretira kao opasnost. A kako je svijet sve kompleksniji, tako je i svaka promjena puna neizvjesnosti jer jednostavno nismo u mogućnosti predvidjeti ishod bilo kakve promjene.
I tada naš um pribjegava nečinjenju. Time um kreira iluziju kontrole jer je takva budućnost, iako vrlo vjerojatno lošija, predvidljivija od one do koje bi potencijalno moglo doći ako poduzmemo neku promjenu.
Stoga je potrebno pomno promatrati svoj um da bismo spoznali kako se igra s nama kada su promjene (a i sve ostalo) u pitanju.
Promjena je teška. Mislim da smo to usvojili kroz ove kolumne. Ali nisam siguran da nam je sasvim jasno zašto je tome tako.
Većina nas muči se pri uvođenju promjena, kako u poslovnom tako i u privatnom životu. Teško nam je promijeniti radno mjesto, napustiti loš odnos, promijeniti način komunikacije s nadređenima ili s pacijentima… Uostalom, razmislite za koliko biste vaših prijatelja i poznanika rekli da su dobri u promjenama. I… kakvi ste Vi sami kada su promjene u pitanju?
Proučavajući brojnu literaturu o opiranju promjenama pod ruku mi je došla knjiga neuroznanstvenika Deana Burnetta zanimljivog naslova „Idiot Brain“ (Idiotski mozak) u kojoj istražuje na koje nas sve načine naš um izigrava a ponekad i iznevjeri.
Burnett kaže: „U evolucijskom smislu naš um ne podnosi neizvjesnost. Sve što je neizvjesno, um interpretira kao opasnost.“
Kako to izgleda u našim životima?
Zamislite da se vozite do ljekarne i trebate stići u podnevnu smjenu. Putem Vam se isprazni guma i znate da danas sigurno kasnite u ljekarnu.
U drugom slučaju zamislite da ste zarobljeni u gradskom prometu koji malo ide – malo stoji. Kad krene, izgleda da ćete stići na vrijeme, ali onda stane i tada izgleda da ipak kasnite.
Što nam je stresnije? Iznenađujuće, ali istraživanja pokazuju da u slučaju kada znamo da se nešto loše već dogodilo, kao u prvom scenariju, naš um relativno brzo djeluje. Jednostavno zovete u ljekarnu i pojašnjavate problem, a onda zovete i nekoga da Vam pomogne, zar ne? U redu, pri tome se ponešto i živcirate.
U drugom, neizvjesnom slučaju, razina stresa je još veća. Neuroznanost je dokazala da je naš um evoluirao tako da poklanja puno pozornosti neizvjesnim situacijama. Kada su posljedice nepredvidljive, dopamin nas preplavljuje i tjera na akciju pri čemu smo jako uzbuđeni ali i sužene svjesnosti. Ovo stanje neizvjesnosti može čak izazvati i ovisnost kod ljudi sklonih kockanju koji uživaju u nepredvidljivosti njihove „dobre sreće“ ili „sretne ruke“.
Kronična neizvjesnost uzrokuje još veće razine stresa. Sjetite se samo koliko Vam je teško dočekati neko neizvjesno sudsko rješenje ili godišnji obračun povrata poreza.
Naime, naš um vapi za kontrolom. A zadovoljava se s iluzijom kontrole. Pa je onda i
informacija o lošem događaju bolja od nikakve informacije, pa makar ona bila potencijalno dobra za nas. Um želi biti u mogućnosti zamisliti budućnost, pa možda i ne baš tako sjajnu budućnost. Time se barem možemo nekako pripremiti za ono što nas čeka. A neizvjesnost nam to poprilično onemogućava.
I tada nam je draža loša ali predvidljiva budućnost nego – neizvjesna budućnost. I naravno da (i) zbog toga naš um zaista ne voli promjene.
Autor knjige opet zanimljivog naslova „Nisi baš toliko pametan“ (You Are Not So Smart) David McRaney kaže da je naš um predodređen za rješavanje neizvjesnosti: „Kada je naš um suočen s neizvjesnošću, kreira izvjesnost. Kada je suočen s besmislom, kreira smisao.“ Kako god zna i umije. Najčešće kroz najbrža, najlakša i najlagodnija rješenja, a ne kroz najbolja ili najmudrija.
Jedno od takvih lagodnijih rješenja jest – nečinjenje tj. nepoduzimanje ikakvih promjena.
Privlačnost nečinjenja
Naš um izbjegava nesigurnost pod svaku cijenu. I zato nećemo činiti ništa ako nismo sigurni. U sve kompleksnijem svijetu sve manje možemo biti sigurni u ishod promjene. Nerado riskiramo, a promjene su pune rizika. Ne volimo neizvjesnost, a ishodi promjena su sve neizvjesniji.
Promjene mogu imati nepredvidive posljedice. Na primjer, odlučili ste biti asertivniji u komunikaciji u ljekarni. Međutim, ne možete znati kako će to prihvatiti Vaši pacijenti niti kako će reagirati Vaš tim, a niti Vama nadređena osoba. Vjerojatno ćete u svojoj glavi razvijati neke crne scenarije, što i jest dominantni način razmišljanja kada razmatramo moguće posljedice neke promjene.
Novi načini postupanja znače da moramo odustati od nekih starih, a onda nastupa novi problem. Naš um vrlo nerado otpušta utabane staze, Što je tema naše sljedeće kolumne.
U međuvremenu – promatrajte svoj um i sjetite se pri tome naslova knjiga citiranih u ovoj kolumni 🙂
