Kako to da novogodišnje rezolucije ne uspijevaju? Zašto tek svaki sedmi pacijent suočen s borbom za vlasiti život uspijeva održivo promijeniti životne navike? Kako to da puno toga znamo o nužnosti promjene, a tako malo toga smo spremni promijeniti?

Brojna istraživanja su pokazala da promjenu najviše spriječava to što ustvari ne znamo što je to što nas spriječava u prihvaćanju promjene. Pored toga, većina ljudi sumnja i u samu mogućnost istinske promjene. A treći izazov je to što je za istinsku promjenu potrebno unaprijediti razinu kompleksnosti našeg promišljanja i sagledavanja svijeta.

Srećom, dokazano je da se naš um može razvijati cijeloga života – a time imamo i cjeloživotnu mogućnost (ali i dogovornost) za osobni rast, usvajanje promjena i nadrastanje trenutnih problema.

 

Jeste li i Vi primijetili u Vašoj ljekarni neobično povećanje prometa sredstava za mršavljenje i nikotinskih guma za žvakanje neposredno nakon novogodišnjih blagdana? Ako se bavite rekreativnim sportom, vjerojatno Vam je poznata siječanjska gužva u teretanama i dvoranama za vježbanje.

 

Priznajmo si to: svi smo mi donosili i donosimo novogodišnje rezolucije. Čvrsto smo odlučili. Razumom. I srcem. Obećali da ćemo biti uporni, dosljedni, disciplinirani… i onda se nekako uskoro našli tamo gdje smo bili prethodne godine.

 

Vjerojatno imate pacijente koji su se razboljeli zbog svojeg načina života. Dobili su primjerice prvi infarkt. Uplašili se i obećali se promijeniti, zdravo se hraniti, gibati, manje živcirati… i opet, malo po malo, vratili su se na staro. Brojke su zastrašujuće. Od sedam pacijenata koji su suočeni s time da moraju promijeniti stil života ili će umrijeti samo JEDAN pacijent uspijeva promijeniti se i održati tu promjenu.

 

Čak i kada je njihov vlastiti život u pitanju – ljudi se uglavnom ne mijenjaju. Kolika je onda mogućnost da se ljudi promijene iz nekih manje gorućih razloga: npr. treba unaprijediti razinu usluge u ljekarni, pokazivati proaktivno ponašanje u ljekarni, pratiti novosti u terapiji, usvajati nove kompetencije, biti ljubazan s pacijentima i kolegama ili dolaziti na vrijeme na posao.

 

Niti jednog farmaceuta ne treba uvjeravati u to da su neophodna stalna usavršavanja na osobnoj i organizacijskoj razini.  Svi smo na racionalnoj razini svjesni nužnosti promjene i razvoja, ali nekako nam ipak nije jasno zašto je toliko teško promijeniti se, održati promjenu, a još je teže uvesti i održati promjene u okolini npr. u ljekarni u kojoj radimo.

 

 

Stručnjaci koji prate promjene u poslovanju došli su do zanimljivih zaključaka.

 

S jedne strane nam je sve jasnije razumijevanje da se trebamo mijenjati, ali nismo u mogućnosti razlučiti što nas to ustvari sputava u promjeni. I ja želim fokusirano napisati ovu kolumnu, ali misli stalno bježe, pa malo pospremam stol… nabavio sam i novi program za pisanje, i još jedan za praćenje vremena koje posvetim pisanju. Stvarno želim da ova kolumna izlazi redovito. I ipak… stalno nailazim na otpore da samoga sebe „privedem“ računalu i dovršim tekst na vrijeme.

 

Sljedeći je izazov u nepovjerenju u samu mogućnost da se itko, a time i mi sami, ustvari zaista može promijeniti. I sami znate da ste prošli brojne treninge, edukacije, radionice i… ništa od toga nije dovelo do promjene. Meni samome se dogodilo da sam čitajući svoj životopis s čuđenjem shvatio da sam jednu edukaciju „prošao“ prije nekoliko godina. I to u Velikoj Britaniji. Naravno da ništa od te edukacije nije dovelo do promjene kod mene. A moram Vam priznati da sumnjam i u sebe samoga tj. da ću tako lako promijeniti moj otpor prema pisanju.

 

Pokazalo se da je veliki problem u tome što kad smo suočeni s promjenom naše učenje i promišljanje se uglavnom odvija na istoj razini kompleksnosti na kojoj smo se susreli s problemom ili potrebom za promjenom. I koliko god razmišljali i smišljali na toj istoj razini promišljanja – ishodi i zaključci će biti manje više jednaki. Tako sam i ja upravo spoznao da novi računalni programi za pisanje tekstova neće umanjiti moje izazove u pisanju tekstova na vrijeme. Možda se sjećate one izjave Alberta Einsten-a da problem ne možemo riješiti na istoj razini promišljanja na kojoj su ti problemi nastali.

 

I Vas su vjerojatno učili da se ljudski mozak razvija samo do adolescencije. Srećom, bili su u krivu i danas postoje dokazi da mentalni razvoj može trajati cijeloga života. To znači da cijeli život možemo povećavati našu sposobnost spoznavanja stvarnosti te uočavanja vlastitih slijepih pjega u sagledavanju svijeta. Time nadrastamo svoje trenutno poimanje stvarnosti, kao što računalo nadograđuje ili instalira potpuno novi operativni sustav. Tada naš novi operativni sustav ima mogućnost potpunije sagledati kompleksnost koja nas okružuje.

 

 

Naša stvarnost u ljekarni svakodnevno postaje sve kompleksnija. I lijekovi i farmaceutski oblici i način njihovog istraživanja i proizvodnje pa i logistika veledrogerija, pa čak i sustavi kojima država prati ljekarništvo postaju sve kompleksniji. Zamislite samo kakav šok bi doživjela kolegica koja je sredinom prošlog stoljeća radila u ljekarni kada bi vidjela Vaš prosječni radni dan u ljekarni.

 

Kada zaključimo da nam je takav način poslovanja ili života postao „previše kompleksan“ tada smo suočeni s trenutnim granicama vlastitoga uma. Došlo je do raskoraka u kompleknosti stvarnosti koja nas okružuje te komlepksnosti naše spoznaje svijeta tj. našega uma. Opcije su dvije. Možemo smanjivati kompleknost svijeta ili povećavati našu vlastitu kompleksnost. Ili pobjeći u mirovinu, kao što se primjerice događalo prilikom uvođenja računala u ljekarne.

 

Kada uspijemo sagledati svijet (a time i sebe i druge, svoju ulogu i posao, tim u kojem radimo, pacijente, organizaciju u kojoj radimo…) kroz um čija kompleksnost je veća od kompleksnosti svijeta koja ga okružuje – tada imamo i više opcija i bolje opcije za djelovanje na sebe i na svijet u kojem se nalazimo.

 

Novije spoznaje o tome da se naš um može razvijati cijeloga života dajem nam mogućnost, ali i odgovornost za to da svaki suvremeni ljekarnik aktivno se posveti cjeloživotnom učenju i razvoju. Pri tome ne mislim samo na učenje novih molekula, enzima i receptora. To učenje je samo usvajanje novih informacija na postojećoj razini kompleksnosti uma. To možemo nazvati „horizontalnim“ učenjem. To neće nikada dovesti do novih uvida i mogućnosti rješavanja problema. Suvremenom ljekarniku je potrebno i „vertikalno“ učenje – usvajanje sve kompleksnijih načina sagledavanja svijeta.